Govor prvog predsjednika
GOVOR PREDSJEDNIKA NA OSNIVAČKOJ SKUPŠTINI DRUŠTVA 12. PROSINCA 2009.
Poštovane kolegice i kolege, dame i gospodo,
ovaj današnji nadnevak znakovit je. Meni nekako drag. Da je, možda, i godina 12., odnosno 2012., još više bi se nekako slagalo i bilo znakovitije.. Ali, mi ne možemo čekati tu 2012. godinu. Ta, čini mi se da su naše generacije, i naše starije pa i one nešto mlađe, puno toga propustile, da bismo uopće pomislili na čekanje 2012. godine.
Zašto Novljansko akademsko? Grci su riječju Άκαδημία nazivali jedan gaj iznad Atene, pa je po njemu nazvana i Platonova škola Akademija. Kroz povijest akademija je poprimila značenje škole znanja i vještina, ona je postala jedinstvo teorije i životne prakse. Pridjev akademski značio bi nešto znanstveno, a na članovima našega društva je da se nikada ne svede na njegovu pejorativnost, nešto teoretsko, knjiško ili beživotno. Dapače, ukoliko znanstvenost ne oplođuje svakodnevnu, životnu, proizvodnu praksu, ne služi onda ničemu i nitko je ne treba. Zašto bi onda bila sama sebi svrhom?
Polazište svim razmišljanjima jesu ovaj grad i ova sredina. Novska je iznjedrila toliko vrijednih i sposobnih pojedinaca, navlastito od osnutka Srednje škole 1955. godine. Mnogi od njih pokazali su se uspješnima u svojim djelatnostima. Neka se i drugi, pojedinci i društvo, oslade njihovim uspjesima, ali i oplode svojim vlastitim postignućima kako bi udružena intelektualna snaga postala kamen temeljac onog sigurnijeg i željenog duhovnog i materijalnog napretka novljanskog kraja čemu, ufamo se, svi usmjerujemo danas naše misli i stremljenja. Zbudne li se tako, vrijedilo je truda!
Simbolički gledano, i Novska poput Atene ima svoju Akademiju, gaj na sjevernim padinama. Ma što gaj, divnu šumu, pa se nadamo i opravdano iščekujemo, da će muze, stanarice toga velikog gaja napajati znanjem i vještinama buduće domicilne novljanske naraštaje!
Pregruba je povijest bila prema ovomu narodu i na ovim prostorima. Prolijevala se je nedužna krv za krst časni i slobodu zlatnu. Ta, sve narodne muke i nevolje prerastale su u njegovu tradiciju. Od dolaska Hrvata na ove prostore pa do devedesetih okrutan se je boj bio. Nestajale su cijele generacije u ratnim vihorima, ali, poput feniksa izrastale su nove. Zato su nekakvi glorifikanti slobode od 1945. koristili svaku prigodu da bi se pohvalili kako imamo “slavnu prošlost i svijetlu budućnost” pa je legendarni Miljenko Smoje dodao “ali zato imamo zaje… sadašnjost”. Nažalost, sve se to može primijeniti i na naše dane.
Još od 879. godine imamo svoju državu, kada je papa Ivan VIII. svojim pismom knezu Branimiru (Caro filio Branimiro…, Dragom sinu Branimiru…) priznao Hrvate kao narod, a taj čin bilo je svojevrsno onodobno priznanje jednoga naroda i njegove države. Imali smo, dakle, državu u vrijeme kada na povijesnoj sceni mnogih današnjih europskih naroda jednostavno nije ni bilo.
A onda smo 1102. godine potpali pod tuđina te mijenjali gospodare, da bi se 1918. sami predali na “klanje”. Ali Zvonimirova lađa ipak je, usprkos svim povijesnim neverama i strašnim olujama plovila dalje, a što nam nadahnuto poručuje pjesnik.
Još je tu. – Na tvrdoj siki
Jošte leži nasukana
Osamstoto minu ljeto,
Što je mlate sa svih strana.
Što je lome i drmaju
Burni vali i oluje.
Slomila se, prignula se:
Na pijesku je – al još tu je!
Hrabri narodi prolazili su u povijesti kroz svoje tragedije, ali su uvijek iznova, preporođeni i osnaženi, nicali iz pepela. Hrvati su prvi među njima i po broju tragedija i po hrabrosti, koje nam posebno danas treba.
Današnja generacija Hrvata naplatila je u vidu svoje pune neovisnosti i nacionalne slobode ono za što su se borili i što su sanjali bezbrojni hrvatski junaci i mučenici, pa je i Zvonimirova lađa zaplovila punim jedrima pučinama svijeta. Ta lađa ima čvrste temelje kako u zagorskim dvorcima i bregima tako i u starodalmatinskim kamenitim gradovima kao i u slavonskim ravnima. Svaki kamen dio je te krvave povijesti što potvrđuju i stihovi novije provenijencije:
Tko u tvrdu stinu svoju povist piše,
Tom ne može nitko prošlost da izbriše.
Ne slažem se s onima koji tvrde da je hrvatski narod još od vremena kralja Zvonimira proklet. Prokletstvo se, naime, rađalo u nesposobnosti naših vođa, u posvemašnjem pomanjkanju vještih i lukavih diplomata. A naši protivnici su upravo u tome iznalazili uvijek iznova svoj izlaz i nekakav spas.
Za sve promašaje vlastodržaca u prošlosti kao i danas ispostavljeni su računi tom našem siromašnom puku iz kojega i sami potječemo. Mi se nismo ovdje skupili danas, hic et nunc, da bismo lamentirali nad sudbinom našega naroda, niti nad nama samima. Baš zbog toga što je narod izgubio vjeru u sve i svakoga, trebaju nam jaki pojedinci i časne udruge, koji neće pokleknuti duhom, koji će uzdrmati učmalost te duhovnim i materijalnim snagama dati nove poticaje. Nema mjesta beznađu, jer je naš narod prolazio kroz daleko teža vremena.
Umjesto pukog i glupog strančarenja ili pak politikantstva, napadanja svega i svakoga, ugledajmo se u svjetlije primjere naroda zapadnog civilizacijskog kruga. Njihova demokracija, koja je danas, često neopravdano, na udaru, a koju nam je ipak slijediti, jer bolje u današnjemu svijetu jednostavno nema, prisilila je istinske domoljube da posegnu za zaboravljenim vrijednostima današnjega društva. U tim procesima posve opravdano niču nove lokalne, pokrajinske, županijske, nacionalne i ine udruge u pojedinih naroda. Slijedimo ih i mi!
Baš te udruge u današnjem društvu zapadnoeuropskog tipa academic society, societates academicae imaju značajnu ulogu u gospodarskom i kulturnom životu i daljnjem razvoju društva. Stavovi, mišljenje, prijedlozi, zahtijevi, programi, projekti često su u EU visoko vrednovani i imaju svoju težinu. Upravo na tim spoznajama, a pred samim ulaskom u novonastali europski savez – EU (European Union, Europaea Unio) valja nam baš u toj Uniji istaknuti nacionalne vrednote i dosege, snagu duha i značenje naših povijesnih postignuća, uvažavajući uvijek sve razlike, ono drugo, ono tuđe, jer te vjerske, nacionalne, pa i socijalne raznolikosti, nažalost, doprinose punoći i bogatstvu svakoga naroda, svake sredine.
Novska u svojoj okolici ima šume, polja, naftu, plin, ribogojilišta, puno toga još neistraženog, pa potencijalne turističke kapacitete koji vape za razvojem, promicanjem svojih djelatnosti. A kad se pojedinci i grupe osmjele planski i programski graditi nešto novo, ulagati, tražiti financijsku potporu, kredite, pa i u EU, svakako će im dobro doći stav našega Društva. Društvo će u budućnosti imati i svoje sekcije, pa radne jezike engleski, francuski, talijanski, njemački, španjolski, madžarski, ruski, albanski, esperanto, latinski. . ., što će ovisiti o sposobnostima pojedinaca članova. Naime, imamo već danas s ovoga područja raznovrsne stručnjake. Samo ih treba programski ujedinjavati, štono se kaže viribus unitis (združenim snagama) moći će najdjelotvornije biti od koristi jedni drugima.
Iako se od materijalne proizvodnje živi, ta tom materijalnošću svi smo zaokupljeni, većina nas zbog pukog, grubog preživljavanja (a neki bi se domogli i onoga što njima ni po božjim, ni cesarskim niti po prirodnim zakonima ne pripada), duhovne su nam potrebe, koje baštinimo od naših starih, a na što smo u svakodnevnoj životnoj borbi dobrano zaboravili (jer i one pomažu u trenucima beznađa i očaja, besparice i neimaštine snaženju nacionalnog i ljudskog bića te njegova ponosa) ipak ispred toga. Od naših starih nadaju nam se običaji, nošnje pjesma, jezik. A sve to valja sačuvati i oteti zaboravu e da bi živjelo s budućim generacijama.
Pogledajmo, što nam se dogodi u ovom teškom i nametnutom Domovinskom ratu! Uz homicid i genocid izvršen je temeljit kulturocid, lingvicid. Gdje su, recimo, korisnici, govornici jasenovačkog idioma? Neće proći puno vremena pa nećemo više čuti te idiomatske izričaje od nikoga. Gotovo svako naše selo ima jezične i ine specifičnosti i posebnosti. Pa treba netko i neki brinuti za to kulturno naslijeđe, za tu našu kulturnu baštinu, kako bi i buduće generacije bile baštinici djedovskih svetinja.
U središtu Novske nalazi se spomenik Gjuri Szabu (rođen 1875.), jednom od stupova hrvatske kulture u prvoj polovini 20. st. Tko od Novljana zna nešto više o njemu? Valjda je naša zadaća u jednom znanstvenom simpoziju proučiti i vrednovati njegov lik i djelo i smjestiti ga u Hrvatsku kulturu na ono mjesto koje njemu pripada.
Zato svima želim dobrodošlicu. Neka nam utemeljenje našega Društva bude najbolja čestitka za nadolazeće blagdane Božić i Novu godinu!